Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija (lat. Archidioecesis metropolitana Spalatensis-Makarskensis), katolička nadbiskupija utemeljena oko 640. sa sjedištem u Splitu; nasljednica ranokršćanske Solinske biskupije. Split je postao biskupskim sjedištem nakon propasti Salone (splitski su se biskupi, najkasnije do XII. st., često nazivali salonitanskima). Prema Tomi Arhiđakonu (1268), staru je Salonitansku nadbiskupiju u Splitu obnovio Ivan Ravenjanin, koji je potom kao nadbiskup obilazio »krajeve Dalmacije i Hrvatske« i poganskim Hrvatima navještao kršćansku vjeru. Starija je historiografija stoga Ivanovo djelovanje datirala u sredinu ili drugu polovicu VII. st. Neki su noviji povjesničari (N. Klaić) poistovjećivali toga nadbiskupa Ivana s onim iz doba splitskih pokrajinskih sinoda (925. i 928); pouzdanosti starije datacije u prilog ide i filološko razlaganje dokumentacije (R. Katičić) o sudionicima II. nicejskoga koncila (787), u kojoj je naveden »salonitanski nadbiskup Ivan«, što znači da je i biskupija bila uspostavljena prije te godine. Područje biskupije vjerojatno je u početku bilo vrlo veliko; poslije se, osnutkom novih biskupija – Ninske (oko 864), Trogirske (prije 1060), posebne Hrvatske (prva polovica XI. st.) i Hvarske (oko 1154) – znatno suzilo. Split je pozivanjem na salonitansku baštinu, a odlukama spomenutih sinoda koje je potvrdio papa, postao metropolitanskim sjedištem za sve biskupije na području tadašnje Dalmacije i Hrvatske, od Kotora na istoku do Osora na zapadu. To se veliko područje ustrojem Dubrovačke metropolije (oko 998., konačno 1120), Zadarske metropolije (1154) te osnutkom Zagrebačke biskupije (oko 1094), uključene u mađarsku metropoliju, suzilo na srednju Dalmaciju i unutrašnjost do Gvozda. Konačni je ustroj biskupija Splitske metropolije bio određen na pokrajinskoj sinodi 1185. Naslov primas prvi je od splitskih nadbiskupa, koliko je poznato, nosio Bernard (1199–1217), a u obliku »primas Dalmacije i cijele Hrvatske« ustalio se u XVII. st. Redovito djelovanje nadbiskupije i metropolije otežalo je razdvajanje njezina područja na mletačku i ugarsko-hrvatsku državnu pripadnost (trajno 1420), te osmansku vlast nad Dalmatinskom zagorom, koja je trajala više od stotinu godina. Ta je razdvojenost bila nadvladana povlačenjem osmanske granice na sadašnju granicu Hrvatske i BiH. Preustrojem dalmatinskih biskupija, koje je zahtijevao carski dvor u Beču, provedenim 1830., splitska je Crkva izgubila nadbiskupski i metropolitski naslov te bila uključena u Zadarsku crkvenu pokrajinu, ali je njezino područje bilo prošireno primorskim dijelom ukinute Trogirske biskupije, a Makarska joj je biskupija, tada samo formalno očuvana, u cijelosti bila pridružena. Sadašnja je Splitsko-makarska nadbiskupija i metropolija uspostavljena 1969. odlukom pape Pavla VI. Od splitskih nadbiskupa i biskupa, uz spomenute, istaknuli su se Lovro (1060–99), M. de Dominis (1602–16), S. Cosmi (1678–1707) te F. Franić (1954–88). Katedrala, bivši Dioklecijanov mauzolej, na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine (→ split). U nadbiskupiji djeluje Katolički bogoslovni fakultet (zajedno s franjevcima Provincije Presvetoga Otkupitelja), Nadbiskupijska klasična gimnazija Don Frane Bulić, dječačko i bogoslovno sjemenište, dominikansko sjemenište, franjevačko sjemenište i Franjevačka klasična gimnazija, te mnogobrojne muške (franjevci, dominikanci, isusovci, salezijanci) i ženske (benediktinke, klarise, franjevke, dominikanke, milosrdnice, služavke maloga Isusa i dr.) redovničke zajednice. Nadbiskupija ima oko 417 000 vjernika, a u okviru metropolije su Šibenska, Hvarska, Dubrovačka i Kotorska biskupija.
